EGLEN BOŠNJAČKI

RAZBOSNITI, RAZBOŠNJITI....POBOSNITI....

Bosna se razbosnila a Bošnjak se razbošnjio, bile su riječi bošnjačkih muhadžira koji su, poslije okupacije Bosne od strane Austrougarske, u ogromnom broju napuštali Bosnu odlazeći prema današnjem Sandžaku, Kosovu, Rumeliji (Makedoniji), Turskoj.
Pročitavši ove riječi u literaturi i zapisima koji govore o tim kaharnim vaktovima naše bošnjačke historije pitao sam sâm sebe: odkud te riječi „razbosniti, razbošnjiti....“ , šta one znače, koju poruku nose....?
Kad se otvori sehara bošnjačka, sehara sa kitabima, tj. knjigama, i kad se po njima zehricu razgrne može se odgovor pronaći.

U jeziku bosanskome postoji veći broj riječi koje počinju sa prepoz. „ras, raz“. Evo nekoliko takvih riječi, lingvistički, etimološki prikazane:

raspàrčati (bos.-perz.) < bos. izv. od parče, v.
- raskomadati
 rashòdžiti, (bos.-tur.) < bos. izv. od hodža, v.
- razriješiti od hodžanske službe;
  
Kad se pogleda značenje riječi, na primjer:

„rasparčati“ – podijeliti na parčad, na komade, učiniti  da nešta  prestane  biti cjelina; podijeliti cjelinu na  dijelove
 ”rashodžiti” – učiniti da neko  više  ne  bude hodža

može se zaključiti kakvo značenje imaju i riječi „razbosniti“ i „razbošnjiti“.

„razbosniti“ – pokušati učiniti da Bosna ne bude više Bosna, pokušati učiniti da Bosna prestane biti Bosna, pokušati razdijeliti Bosnu, pokušati podijeliti Bosnu na parčad....
„razbošnjiti“ – pokušati učiniti da Bošnjak više ne bude Bošnjak, da prestane biti Bošnjak, promijeniti Bošnjaka, „razdijeliti“ Bošnjaka......

Jasno je da se riječima „Bosna se razbosnila“, u stvari kaže da nekakve sile pokušavaju „na vrat“ Bosne nabaciti smrtnu omču pokušavajući učiniti da Bosna više ne bude ono što je bila, da Bosna prestane biti Bosnom onakvom kakva je bila.

Ali, kako, na koji način, od kad se pokušava Bosna „razbosniti“? Ko je sve nastojao Bosnu „razbosniti“? Zašto se to pokušavalo uraditi? U čijem je interesu bilo da „Bosnu razbosni“?

Dževap, tj. odgovor na ova pitanja traži puno, puno pisanja, jer je nevjerovatno veliki broj oblika, načina i primjera o tome ko je i kako pokušavao Bosnu „razbosniti“. U svakom slučaju pokušaji da se Bosna „razbosni“ nisu došli tek sa ovom zadnjom srpsko-hrvatskom agresijom na nju 1992. god. „Razbošnjavanje“ Bosne i Bošnjaka počelo je aktivno prije više od dva vijeka. Ovom prilikom ja ću navesti samo jedan historijski dokument koji pokazuje kako je to rađeno, a to isto, na žalost, radi se i dana danas, samo drugačijim sredstvima i metodama.

U svojoj knjizi „Istorija Sarajeva i njegove okoline od praistorije do 1878. god.“, na strani 223. autor Vladislav Skarić navodi ovaj historijski podatak:

„U proljeće 1862. god. u Sarajevu je osnovano udruženje za nametanje srpskoga imena a u jesen iste godine i udruženje za nametanje hrvatskog imena.....“

Kod tadašnjih vlasti ovo udruženje bilo je ragistrovano kao „Društvo za kupljenje narodnih umotvorina“. A onda je van Bosne, u današnjoj Dalmaciji koja je kao i cijela Hrvatska tada bila u sklopu Austrougarske, tačnije u Drnišu, pronađen kaluđer Bogoljub (Teofil) Petranović u doveden u Sarajevo, navodno na mjesto učitelja. Dovela ga je, instruirala i cijelo vrijeme plaćalia srpska vlada iz Beograda, direktno knez Mihailo Obrenović. Novak Kilibarda o Teofilu Petranoviću bilježi ovo:

„Petranović je u Sarajevu bio na čelu odbora koji je imao cilj da se iskorjenjuje pogrdni naziv Vlasi, a da se populariše ime Srbin..... Fra Grga Martić, koji je živio u Sarajevu u isto vrijeme kada i Petranović, sjeća se 1906, u svojim Zapamćenjima, da je Teofil Petranović bio glavni organizator srpske propagande u Bosni.....

Vladislav Skarić, odličan poznavalac sarajevske prošlosti, veli da je Teofil bio duša srpskog pokreta u Sarajevu i da je rukovodio srpskim odborom koji je imao »revolucionarnih ciljeva«….. Svaki bosanski seljak kome je objašnjena veličina Rusije mora da je osjećao ponos što je, kao Sloven, dio jednog moćnog naroda. Učitelj i jeromonah Teofil sačekivao je pazarnim danom seljake na sarajevskim prilazima i objašnjavao im šta su i ko su Srbija i Rusija. Morao je ubjedljivo djelovati kao čovjek na čiju je preporuku Rusija poslala novčanu pomoć od po pedeset dukata godišnje na dvadeset novih škola u Bosni…..

Pošto je propagandom pripremljen teren, prešao je Petranović 1868. godine na organizovanje ustaničkih četa. Iz spiska njegovih »ustalaca«, koji je dostavio srpskoj vladi, vidi se da je bio organizator širokih razmjera. Organizovao je čete u Osječanima, Glasincu, Jahorini, Kosatiću, Borku, Zagorju, Lovnici, Konjicu, Lijevnu, Dobrunu, Mileševi, Prijepolju i Pljevljima….. redovno je spremao izvještaje srpskoj vladi o svom radu i kretanju političkog barometra u Bosni. Kako to sam kaže, Petranović je »junačke radnje spremio bio za Srpstvo i Srbiju, kako prvi srpski top pukne na Drini, da se čete na najpovoljnijim tačkama nađu«.

(Novak Kilibarda – studija Bogoljub Petranović kao sakupljač narodnih pjesama, koju je objavila Srpska akademija nauka i umetnosti u Zborniku istorije književnosti, knj. VIII za 1974. godinu. ). Na internetu ova studija se može pročitati na linku: www.rastko.org.yu

Vrijedno je napomenuti još jedanput ovo: Od 1862. god. u Sarajevu i drugim većim bosanskim gradovima, pazarnim (pijačnim) danima izlazili su pred pravoslavne seljake agitatori obučeni od Teofila Petranovića, a svi plaćeni i instruirani iz Beograda, i seljake ubjeđivali da oni više ne treba da sebe nazivaju „rišćanima“ ili „Vlasima“, kako su do tad sami sebe imenovali, nego da treba da govore da su oni Srbi.

Istu stvar su radili oni koji su katoličkim seljacima govorili da se više ne zovu „kršćani“ nego da govore kako su oni Hrvati.
Uz gore citirano ogroman je obim historijske građe koja pokazuje da su odrednice Srbin i Hrvat na prostoru Bosne bile totalno nepoznate sve do druge polovine XIX vijeka kad su one propagandom, planiranom, finansiranom i na sve moguće načine pomaganom od snaga izvan Bosne, na silu nametnute.

Danas je, na žalost, realnost takva da u Bosni nemamo samo Bošnjake, kako su svi stanovnici Bosne sebe imenovali, nego uz Bošnjake imamo Srbe i Hrvate.

Ponovimo još jedanput: to je realnost i nikad niko više neće moći vratiti stvari unazad. Sam pokušaj vraćanja tih stvari unazad značio bi primjenu nekog novog strahotnog nasilja i zla.

Međutim, nije problem u tome što danas u Bosni imamo, uz Bošnjake i Srbe i Hrvate. Problem je u tome što je u svijesti Srba i Hrvata u Bosni ubijena svijest o tome da su oni BOSANCI I HERCEGOVCI. Pitanje svih pitanje je baš tu a ono glasi: ko će i nakoji način u svijest Srba i Hrvata u Bosni i Hercegovini vratiti svijest o tome da su oni prvo BOSANCI I HERCEGOVCI? A zna se, vidi se i iz gore citiranih historijskih dokumenata, koliko je i na koji način ta njihova svijest, o tome da su oni Bosanci i Hercegovci, mijenjana, bolje reći ubijana.

Ako se ima na umu ono medecinsko prvilo da se bolest liječi onoliko dugo koliko je i trajala ptanje je onda hoće li i za liječenje ove „bosanske bolesti“, kad su u pitanju Srbi i Hrvati u Bosni, važiti ovo isto pravilo?
Iz svega gore napisanog vidljiv je samo jedan od načina kako se pokušavalo a i danas se, nažalost, nastoji da se Bosna razbosni. No, „Bosnom nikad niko nije uspijo vladati, uvjek mu se to samo činilo“ kako je to često isticao prvi predsjednik Bosne i Hercegovine rahmetli Alija Izetbegović.

U stvari, Bosnu nikad niko nije uspio razbosniti pa neće to sigurno uspjeti ni ovim današnjim Bosninim dušmanima. Nije slučajno nastala ona bošnjačka izreka „Izdrž’o je Mujo i gore“. Dodajmo, izdržat će Mujo i ovo. Doći će, bezbeli, vakat u kojem će se Bosna „pobosniti“.
No, dodajmo i to da bi riječ „rasbosniti, razbosniti“ morala naći svoje mijesto u Sistemskom riječniku jezika bosanskoga. Isto kao što su riječi „rashrvaćivati“ , „rashrvatiti“, „pohrvaćivati“, „pohrvatiti se“, „pohrvatiti“, našle svoje mjesto u Rječniku hrvatskoga jezika (V. Anić – Rječnik hrvatskoga jezika, Zagreb, 1994. god. str. 698, 856) ili kao što je riječ „posrbiti“ našla mijesto u rječniku srpskog jezika.

A šta je sa riječju „rasbošnjiti“ kojom su označeni pokušaji da se Bošnjak promijeni i „razbošnjači“. Tema je to posebnog priloga.

RAF, DUVAR, TUFEK I ZULFIKAR

Sebet, tj. razlog i uzrok da ovom prilikom pišemo o ove četiri riječi nalazi se u jednom, u bošnjačkoj historiji, nebično važnom historijskom događaju. O tom događaju bit će pisano u drugom dijelu ovog priloga a na počeku recimo nešto o ovim, u naslovu navedenim, riječima.
Donedavno se na većem dijelu Balkana nije mogla napraviti i za stanovanje urediti kuća a da u njoj nije bilo rafa. Raf je bio polica koja je mogla biti pričvršćena dužinom cijelog jednog duvara, tj. zida u sobi a često je raf, sa prednje strane, bio ukrašen rezbarijom. Na rafu su se držali sahani pod kapcima, findžani, drugo posuđe kao i druge sitnije a vrijedne stvari. Posebnu vrstu rafa predstavljao je kratki ili mali raf koji je bio postavljen u najvećoj, najljepšoj, najuređenijoj sobi. Na ovom rafu je uvijek stajao samo Mushaf, tj. Kur'an. Ovaj kratki raf je morao biti najvisočiji jer ništa nije moglo biti postavljeno visočije od Kur'ana. Terminom „raf“ u bošnjačkim kućama ponekad se označavala i pregrada u ormaru ili stalaži. Sama riječ raf je orijentalizam po svojem porijeklu jer je u jezik bosanski došla iz arapskokg jezika a preko turskog.
råf, m i råfa, f (ar.) < tur. raf < ar. räff.
Iz bogate bošnjačke književne baštine evo i nekoliko zapisa u kojima se raf spominje: I po kuli r a f i i dolafi, / I po r a f i m’ zarfi i fildžani; „I sa r a f a ćage dobavio“; „Vas odaja dibom prostrvena, / Naokolo zlaćeni r a f o v i“.

Riječ „duvar“ je jedan od sinonima, tj. izraza kojima se u jeziku bosanskome označava zid. Potiče iz perzijskog jezika a u više balkanskih jezika došla je preko turskog.
dªvār -a, m (perz.) < tur duvar < perz. dīwār.
U jeziku bosanskome nastala je i riječ „duvardžija“ kojom se označava zidar.
duvàrdžija i duvárdžija, m (perz.-tur.-bos.) < tur. duvarci, v. duvar + tur. suf. -ci
+ bos. nast. -ja.

Želim pisati o nama Bošnjacima. Želim pisati o svemu onome što nas čini onim što jesmo. Uz to, želim pisati onim pismom i jezikom koji bi jezikoslovci, možda nazvali "starobošnjački jezičlki izraz" ili tome slično.

To ne znači da i vi morate tako pisati. Jezik je "živa materija" i pruža slobodu svakome. Na početku bih vas trebao poselami pa zbog toga evo baš i jedne lijepe besjede o selamu.

SELAM, SELAMET, SELAMLUK

U grupi od 20-tak stranaca, koja je u jednom evropskom gradu učila jezik te zemlje, bilo je svakakvog dunjalučkog mileta. Među njima bilo je i šestero Bošnjaka, jedna Arapka, hrišćanka, iz Sirije i još jedan hriščanin - jedan egipatski pravoslavac, odnosno egipatski Kopt. Pomenuta Arapka na vratu je nosila neobičan đerdan. Bo je to zlatni lanac i na njemu upadljivo golem krst. Sjedeći tako i učeći taj jabandžijski jezik znala je taj krst preturati po prstima taj vakat. Hašim, jedan od ovih, pomenutih, šestero Bošnjaka, ulazeći u učionicu uvijek bi avazile, tj. glasno selam nazvao. Ali tada bi dvoje Bošnjaka, muž i žena, čim bi čuli Hašimov selam namah samo glave sageli. K'o da su se sramili toga što Hašim selam naziva. Ali, da ibret bude veći, Hašimu bi uvijek odslamili i ona Sirijka, sa krstom oko vrata i onaj Kopt - egipatski pravoslavac. Hašim se ajin bejin činio, pitajući se: - Allahu Dragi, kako je ovo moguće? Ono dvoje hrišćana, i to ona Arapka sa krstom oko vrata, mi odselamljuje, a ono dvoje hudnika bošnjačkije, sa imenom i prezimenom muslimanskim, na selam glavu saginju i šute? Do malo vakta Hašim je utuvio zehru toga stranoga jezika pa će ti onu Arapku i onoga egipatskoga pravoslavca upitati: - Kako vi mene možete selamiti...? - Zašto da te ne poselamimo, odgovoriše mu oni- pa selam je pozdrav za sve, selam je pozdrav kao i svi drugi pozdravi. U drugoj prilici Hašim je pitao i ono dvoje bošnjačkih hudnika zašto oni na njegov selam glavu saginju, je li se to oni selama stide? - Ammmaaaa, znaš….. to je vjerski pozdrav a mi nismo baš nešto u vjeri….., odgovoriše mu. Sad se Hašim u dumanu, u mislima, u dilemi našao pitajući se: ”Pa, šta je zapravo selam? Koje je njegovo značenje? Je li selam pozdrav samo vjerinika muslimana?

*****************************

Probajmo odgovoriti na Hašimov duman, na Hašimmove dileme. Objašnjavajui jezički, leksički, riječ ”selam” prestavili bi smo to ovako: selam, -áma (sŕlām) (ar.) < tur. selâm < ar. sälām = pozdrav; spas; mir, smirenost. Znači, za riječ ”selam” rekli bi smo da potiče iz arapskog jezika i da ima značenje: ”POZDRAV, SPAS, MIR, SMIRENOST”. Zbog toga riječ ”selam” u formi pozdrava: - selam alējk! selam alējć! selam alēć! – ima značenje: Neka je selam, neka je spas, neka je mir, neka je smirenost NA TEBE; Upućujem ti selam; Pozdravljam te. Ovaj selam, ovaj pozdrav se upućuju pojedincu, jednoj osobi. - sellam alejkum! selam alejćum! selámun alejkum! selámun alejćum! selam alejkum! eselamu alejkum! - ima značenje: Neka je selam, neka je mir, neka je smirenost NA VAS; Ućujem vam selam; Pozdravljam vas. Ovako se selami grupa. U svim ovim oblicima piše se malo slovo „s“. Iz gore navedenih objašnjenja vidi se da je ono dvoje arapskih hrišćana bilo sasvim u pravu kad su Hašimu rekli da je ”selam pozdrav za sve”, da je ”selam pozdrav kao i svi drugi pozdravi.” Zbog toga ga u arapskom svijetu upotrebljavaju svi, a ne samo muslimani, ne samo vjernici. Međutim, Selam je jedno od imena Allaha dž.š. Jedno od božijih imena. Zbog toga, selam nazvati u gore pomenutim oblicima: - Selam ŕlējk! Selam ŕlējć! Selam ŕlēć! – Ima i značenje: „Neka je božiji spas, neka je božiji mir, neka je božija smirenost, neka je božiji pozdrav NA TEBE“. - Sellam alejkum! Selam alejćum! Selámun alejkum! Selámun alejćum! Selam alejkum! Es-Selamu alejkum! - Ima i značenje: „Neka je božiji mir, neka je božiji spas, neka je božija smirenost NA VAS“ ; Upućujem vam božiji pozdrav. U ovim slučajevima piše se veliko slovo „S“ U ovim slučajevima selam je pozdrav vjernika. Međutim, još jedan oblik selama u formi: - ässälamu aläykum wä rahmätullah wä bäräkatuhu - (Es-Selamu alejkum ve rahmetulahi ve berekatuhu) smatra se orginalno vjerničkim, orginalno muslimanskim pozdravom. Od riječi ”selam”, u bosanskome jeziku, formiran je veći broj izvedenica, veći broj sintagmi, kao što su: - ”selam nazvati”, ”selam poslati” = pozdraviti - ”selam ćeš mu” = pozdravi ga - „mahsuz selam, maksuz selam“ – poseban selam - „selámet, salámet“ = spas, spasenje; povoljno stanje; pravi put. Odatle se kaže: »Nadam se nekom selametu« ili »Izveo je djecu na selamet«. - ”selámluk”: 1) muško odjeljenje u ranijim bošnjačkim kućama, ili posebna kuća u avliji gdje su se primali gosti, muškarci 2) stav ”mirno” kao vojnički pozdrav; pozdrav vojske koja defiluje prilikom kakve svečanosti i vojne parade (”Stari ljudi svi mu lete ruci, a mladina stala na selamluk”) -selamaga = onaj koji je ranije išao prvi ispred svatovske kolone i u ime svatova primao selame. - „Allahselamet!“ = da ti je Bog na pomoći! Ovo je, zaprvo dobra želja koja se upućuje živom, poput one »Allah rahmetejle!« koja je namjenjena mrtvim. Ovo »alahselamet!« nekad se kaže i za čovjeka koji je »na svoju ruku« (čudne naravi) ili koji je neuredan u životu, ili se tako kaže jednostavno iz sažaljenja prema nekome. - „selam predati, selam dati” = završavajući namaz okrenuti glavu najprije na desnu pa potom na lijevu stranu izgovarajući: „Es-Selamu alejkum ve rahmetulahi ve berekatuhu“ što znači: pozdrav i božija milost neka je na vas (tj. na meleke koji su u svakom trenutku uz insana) U bosanskome jeziku je i veći broj poslovica i izrerak vezanih za selam, poput one: »Selam ćeš Aliji u vojsku« koja se kaže onome koji nešto nepovezano, reda radi, govori. Međutim, na izuzetnu važnost selama najbolje ukazuju islamske pouke, poruke, upute, koje se stručno označavaju kao „hadisi“, pa će mo navesti njih nekoliko: - Ko vam se obrati prije nego što nazove selam, nemojte mu odgovoriti. - Nazivajte jedni drugima selam, pa ćete se voljeti - Kad jedan od vas priđe mjestu gdje sjede ljudi, neka nazove selam, a kada htjedne da ode, neka opet nazove selam, jer prvi selam nije preči od drugoga (tj. oba selama jednako vrijede i ne zna se koji je bolji). - Među najbolje ljude ubraja se čovjek koji prvi selam naziva. - Najbolje dijelo je ono kad nahraniš gladna i nazivaš selam (bez razlike) onome koga poznaješ i onome koga ne poznaješ. - Selam nazivajte prije prije nego što se upitate. Ako neko počne s vama razgovarati ili vam postavi pitanje prije nego što selam nazove, nemojte mu odgovarati. - Kad se dva čovjeka susretnu i selam nazovu, slični su zgradi čiji su djelovi čvrsto povezani. - Hoćete li da vas uputim na nešto zbog čega ćete se – ako se tog budete pridržavali – međusobno voljeti?... Onda širite i nazivajte među sobom selam. - Selam treba prvo da nazovu: mlađi – starijem prolaznik – onome koji sjedi manja grupa ljudi – većoj jahač – pješaku No, kad mi Bošnjaci i Bošnjakinje eglenišemo, govorimo o selamu moramo se upitati: - Šta selam znači Bošnjaku i Bošnjakinji? Na taj suval, na to pitanje, mogao bi se dati plaho kratak dževap, plaho kratak odgovor, a to je: - Selam Bošnjaka i Bošnjakinju, uz ostale njihove osobine, čini onim što jesu. Čini ih pripadnicima naroda bošnjačkoga. Selam je u Bosni, Sandžaku….. najače sredstvo potvrde bošnjačkog identiteta. Dok ogromnom dijelu čovječanstva »selam« predstavlja svakodnevni pozdrav (kažu da i svi zapadni držvnici svoja pisma upućena arapskim državnicima počinju sa »esselamu alejkum«), selam je Bošnjaku, uz to, još i jedna od komponenti nacionalne identifikacije. Jer, sve nauke, na bijelu dunjaluku, naučavaju da jedan narod može biti narod samo onda kad posjeduje vanjske i unutarnje osobine koje ga jasno odvajaju od njemu okolnih naroda. U vanjske osobine spadaju sve one osobine koje se svakodnevno vidno manifestiraju, odnosno ispoljavaju, a to su: jezik (u kojem je i pozdrav), pjesma, odjevanje, kuhinja (jela) ..., a unutarnje su: duhovnost, kultura….. Ali, ovdje se insan mora upitati: Kakav je to onda belaj koji dovodi do toga da SVI BOŠNJACI I BOŠNJAKINJE, bez obzira na to da li su vjernici ili ne, ne upotrijebljavaju selam kao svoj osnovni pozdrav, kao „znak prepoznvanja“ i odvajanja od drugih? Ako selam upotreijebljavaju svi Arapi, i hrišćani i muslimani, zašto to onda ne mogu i svi Bošnjaci i Bošnjakinje? Silan bi ćahet, tj. papir trebao da se dževap, odgovor na ovo dadne. Ali u najkraćem recimo ovo: Selam je, kao što napomenusmo, jedna od komponenti koja Bošnjaka, u Bosni, u Sandžaku..... jasno odvaja od svih drugih naroda. Baš zato je svim totalitarističkim režimima, koji su Balkanom protutnjali u ovih 80-tak godina, bilo stalo da bošnjačkom insanu nametnu nekakav drugačiji pozdrav, mimo selama. Sve je moglo i talijansko »ćao!« i englesko »hi«” i ”marsovsko” - »kako ste, kako si, šta ime, uranio....« samo nije mogao lijepi selam. Prikazivli su ga svakakvim, uglavnom kao ”seljački” pozdrav, kao pozdrav onih ”zaostalih”, neobrazovanih”. Komunistički bezdušnici su tvrdili i to kako je selam samo za islamske vjernike, a pošto su oni vjeru posmatrali ne kao ljudsku duhovnost nego kao nešto ”glupo, preživjelo...”, onda je kod njih i selam tako tretiran. Helem, nastojalo se insana bošnjačkog i u govoru, i u kulturi i životu i u smrti i u svemu učiniti istim kao što su Srbi jal Hrvati. Njačešće se tada dobijao nekakav „poizvod“ za koji nije bilo ni imena ni naziva. Dobijalo se nešto što ni samo sebe definisati nije moglo. Na žalost. Ali, Bošnjak je spoznao podvalu, pa je selam vratio tamo gdje mu je i mjesto. U svakodnevnu govornu konverzaciju. Neovisno o tome da li je neko vjernik ili nije. Za one koji bi da i dalje tešu po ”marsovskom”: „kako ste, kako si, šta ima, uranio“ i sl. ili da na selam glavu sagnu i odšute, kao ono dvoje gore pomenutih bošnjačkih hudnika, recimo samo »Allahselamet«. Cilj ovog priloga o eglenu bošnjačkom nije u tome da se pokuša nametati to kako su samo orjentalizmi i sl. riječi nekakav „orginalni“ jezik bosanski. Nijet nam je da svima ukažemo da je eglen bošnjački samo jedan dio jezika bosanskoga, odnosno da su orjentalizmi (ne „turcizmi“ kako ih, dušmani Bosne i Bošnjaka, zlonamjerno nazivaju) samo dio sinonima u jeziku bosanskome.