IZ SEHARE BOSNJACKE
RAF, DUVAR, TUFEK I ZULFIKAR
Sebet, tj. razlog i uzrok da ovom prilikom pišemo o ove četiri riječi nalazi se u jednom, u bošnjačkoj historiji, nebično važnom historijskom događaju. O tom događaju bit će pisano u drugom dijelu ovog priloga a na počeku recimo nešto o ovim, u naslovu navedenim, riječima.
Donedavno se na većem dijelu Balkana nije mogla napraviti i za stanovanje urediti kuća a da u njoj nije bilo rafa. Raf je bio polica koja je mogla biti pričvršćena dužinom cijelog jednog duvara, tj. zida u sobi a često je raf, sa prednje strane, bio ukrašen rezbarijom. Na rafu su se držali sahani pod kapcima, findžani, drugo posuđe kao i druge sitnije a vrijedne stvari. Posebnu vrstu rafa predstavljao je kratki ili mali raf koji je bio postavljen u najvećoj, najljepšoj, najuređenijoj sobi. Na ovom rafu je uvijek stajao samo Mushaf, tj. Kur'an. Ovaj kratki raf je morao biti najvisočiji jer ništa nije moglo biti postavljeno visočije od Kur'ana. Terminom „raf“ u bošnjačkim kućama ponekad se označavala i pregrada u ormaru ili stalaži. Sama riječ raf je orijentalizam po svojem porijeklu jer je u jezik bosanski došla iz arapskokg jezika a preko turskog.
råf, m i råfa, f (ar.) < tur. raf < ar. räff.
Iz bogate bošnjačke književne baštine evo i nekoliko zapisa u kojima se raf spominje: I po kuli r a f i i dolafi, / I po r a f i m’ zarfi i fildžani; „I sa r a f a ćage dobavio“; „Vas odaja dibom prostrvena, / Naokolo zlaćeni r a f o v i“.
Riječ „duvar“ je jedan od sinonima, tj. izraza kojima se u jeziku bosanskome označava zid. Potiče iz perzijskog jezika a u više balkanskih jezika došla je preko turskog.
dªvār -a, m (perz.) < tur duvar < perz. dīwār.
U jeziku bosanskome nastala je i riječ „duvardžija“ kojom se označava zidar.
duvàrdžija i duvárdžija, m (perz.-tur.-bos.) < tur. duvarci, v. duvar + tur. suf. -ci
+ bos. nast. -ja.
Riječ tufek je sinonim za pušku ili za puškara, tj. za onoga ko puške pravi.
tùfek, m (perz.) < tur. tüfek, tüfenk »puška« tufenk »oružje kojim se gađa«.
(„i imade puška mletačkinja, / kojano je u Mletku kovata, / tri tufeka za petnaest dana“.)
Od riječi tufek u jeziku bosanskome formirane su izvedenice:
tufèkčija, tufègdžija, m (perz.-tur.-bos.) < tur. tüfekçi, v. tufek + tur. suf –çi +
bos. nast. –ja.
Sa ovom riječju označen je puškar, tj. zanatlija koji popravlja puške, a po ovom zanimanju formirana su bošnjačka prezimena Tufèkčić Tufègdžič, Tufèčić
Zulfikar je muško ime kao i Zulfo i Zúko s tim što su Zulfo i Zuko imena od milja, nadimci, tj. hipokoristici i u ovim oblicima postoje samo u jeziku bosanskome. Međutim, ime Zulfikar nastalo je po nazivu sablje ali sablje posebne vrste.
zulfìkar, -ára, m (ar.) < tur. zülfikar < ar. zu-l-fäqār.
To je ime sablje koju je Muhammed a.s. poklonio hazreti Aliji a s kojom je Alija pokazao veliko junaštvo. Ova sablja je bila dosta teška a na svojem vrhu bila je račvasta. Dobila je ime stoga što je imala po hrptu (po ispupčenoj, po zakrivljenoj strani) kvrge slične kičmenim pršljenovima: ar. dū »posjednik, vlasnik« i ar. äl-fäqār pl. od äl-fiqārä »pršljen«.
Ova prijetnja egzistencijalnog i duhovnog uništenja Bošnjaka još je više podigla njihov moral. Na Travničko polje, kao zborno mjesto, stalno su pristizale nove čete iz svih krajeva Bosne. Dolazilo je „malo i golemo, tko god može oružje nositi“, tako da se skupila, kako to Lašvanin bilježi, „čudna vojska, strahovita“. Tu su stigle vijesti da su Bošnjaci na dva kraja Bosne, kod Lješnice na desnoj obali Drine u Zvorničkom sandžaku i kod Stare Ostrovice već nanijeli Austrijancima dva teška poraza.
Do glavnog boja došlo je pod Banja Lukom. Grad je odolijevao austrijskoj opsadi od 24. jula 1737. god. do 4. avgusta. Toga dana, oko podne, počeo je odlučujući boj. U pet frontralnih juriša Bošnjaci su do večeri istog dana potpuno razbili austrijuske čete i natjerali ih u paničan bijeg prego Vrbasa, u kojem se potopila silna ćesareva vojska. Dr. Enes Pelidija u svojoj knjizi o banjalučkom boju bilježi puno detalja vezanih za bitku a jedan od njih je i taj da su i bošnjačke žene učestvovale u ovoj bitci. Iste noći princ Josip Friedrich Sachsen, poznatiji kao Hildburghausen, sa svojim štabom napuštio je bojno polje i 13. avgusta se sa preostalom vojskom povukao preko Save. Samo četiri dana poslije banjalučkog boja Ali-paša je preko Travnika pohitao u Sarajevo kako bi organizovao oslobađanje Novog Pazara i tako Bosnu, preko njenog najistočnijeg dijela, povezao sa unutrašnjošću Carstva. Po naređenju Ali-paše Murat-beg Čengić je već 24. avgusta1737. god. oslobodio Novi Pazar, prisilivši austrijance, te srpske odrede pod zapovjedništvom Staniše Markovića i starovlaškog kneza Atanasija Raškovića da se povuku prema Čačku. Istog je dana pred Novi Pazar stigao srpski patrijarh Arsenije Šakabenta sa 3.000 brđana i Albanaca da se pridruže austrijancima. Na vijest da su Bošnjaci već u gradu patrijarhova vojska se raspala a on sam sa pratnjom pobjegao je za Austrijancima.
Bošnjacima je na pobjedi čestitao lično sultan Mahmud I i to ne službenim fermanom nego svojim svojeručnim pismom upućenim Ali-paši kome je na dar poslao sablju i ogrtač. Uz to priložio je 35.000 akči kao pomoć oštećenima, odnosno kao pomoć kojom bi se bar malo ublažile ekonomske i druge nevolje Bosne i Bošnjaka.
Ovu veliku, po Bosnu i Bošnjake sudbonosnu pobjedu u Banjalučkom boju izvojevali su, sto postotno, sami Bošnjaci jer u njihovj vojsci nije bilo niti jednog jedino osmanskog vojnika. Jedini Osmanlija bio je glavni komadang Ali-paša. Ova bošnjačka pobjeda odložila je za cijelih 150 godina austrijsku okupaciju Bosne koja će doći tek 1878. god. U bošnjačkoj književnoj baštini postoji veći broj pjesama i zapisa posvećenih banjalučkom boju. U svim tim dijelima se, kako na bosanskom tako i na orjentalnim jezicima, izražava svijest Bošnjaka o njihovom bošnjačko-muslimanskom identitetu. Kako ističe dr. Mustafa Imamović, u „Historiji Bošnjaka“, „taj je identitet jasno određen i omeđen, na jednoj strani rodnim bosanskim tlom a na drugoj dubokom sviješću o pripadanosti islamu“
Nedugo poslije Banjalučkog boja austrijski sar je sakupio svoje vojne i druge prvake i tražio objašnjenje zašto je austrijska vojska doživjela tako strašan poraz u Bosni. Svima njima, a posebno svojim uhodama car je dao rok od godinu dana da u detalje saznaju i ispitaju kako je jedan tako malobrojan narod, tj. Bošnjaci, mogao poraziti jednu tako opremljenu, brojnu i snažnu vojsku kakva je bila austrijska vojska.
Austrijske uhode, a bili su to ljudi koji su dolazili sa prostora Hrvatske koja je tada bila dio Austrije i koji su razumali jezik bosanski, razhmiljeli su se po Bosni vrbujući za svoje ciljeve neke od domaćih katolika. Nakon godinu dana pred austirijskog cara došao je glavni među uhodama i izgovorio ovo:
- Čestiti care, o onima koji su nas u Bosni nadjačali trebalo bi puno govoriti jer se način njihovoga života i sve drugo njihovo u cijelosti razlikuje od našeg. Nastojali smo doznati kako su se oni oduprijeli našoj slavnoj vojsci.
Upitan o tome jedan od njihovih ljudi, koji je bio i u boju pod Banja Lukom kazao mi je i ovo:
„Niko Bosnu pokoriti neće dok je u kućama našim na rafu Kur'ana, a na duvaru tufeka i zulfikara....“.
Ovo je kazano jezikom njihovim bosanskim pa se mora pobliže objasniti.
U svakoj kući imaju njihovu svetu knjigu Kur’an. Ona im je glavna uputa i svakog njenog slova, posebno onoga što se odbrane i rata tiče, čvrsto se drže. Ispod Kur’ana, na zidu, u svakoj kući obješena je bar po jedna puška. Pored puške, u kućama onih koji bajrake u vojnama nose i drugih njihovih glasovitih junaka, visi i sablja. Ta je sablja koja ne liči na obične sablje. Govore da je takvu sablju nekad nosio jedan od njihovih vrhovnih zapovjednika. Ali svako ko ovakvu sablju ima ubijeđen je da je to baš ta sablja koju je taj njihov vođa imao i on u to čvrsto vjeruje.... - ovdje uhoda malo zastade a na licu njegovu vidjele su se krupne kapi znoja. Odpi malo vode iz zdjele koja je bila tu pored njega pa nastavi:
- Čestiti care, taj narod u zemlji Bosni vrlo malo zbori, nikad vrijeme ne troši na govore i pridikovanja. U životima njihovim nema trošenja vremena u krčmama jer krčmi i nemaju. Njihova zabava, veselje i radost drugačiji su nego što su naši..... - dugo je još uhoda govorio a nakon toga austrijski car svima obznani ovo:
- Kad je sve to tako, onda, nađite načina da se život toga naroda, što se Bošnjacima zove, promijeni. Nađite načina da taj narod učinite drugačijim. Tada će mo Bosnu sa malo truda uzeli..... –
Od tad pa do danas silan vakat je prošao. Bošnjake su morile kuge, ratova pomama i musibeti, tj. nesreće svakakve vrste. Na Bošnjake je jurtisala, tj. navaljivala i hala i vrana. I kako to ćesar austrijski kaza na hiljade načina se probalo Bošnjake promijeniti kako bi im se lakše domovina otela. Ali, uz pomoć Onoga u čijoj ruci se je sve, insan bošnjački traje i dura i dan danile. Zato, ponovimo još jednom onu bošnjačku „Izduro je Mujo i iz goreg“. Jes, bezbeli, izdurat će Mujo i iz ovog.
U bošnjačkoj književnoj baštini ostao je spomen na sablju zulfikaru („Blaževiću
pobježe djevojka, / odjaha ti pretila zekana, / odnese ti sablju zulfikara“; „Da mi dadeš tvoju zulfikaru.“)
Ova sablja i njezino ime predstavljali su oličenje junaštva i pobjede pa je zbog toga bila velika čast imati ime Zulfikar, Zulfo ili Zuko.
Povod cijelom ovom eglenu o rafu, duvaru, tufeku i zulfikaru je u jednom neobično važnom historijskom događaju iz bošnjačke historije. On se dogodio 4. avgusta 1737. god. a u historiji je poznat pod nazivom „Banjalučki boj“. Naime, to je bilo vrijeme podmaklog i osjetnog slabljenja Osmanske Imperije. Austrija, kao najveća evropska i kršćanska sila toga doba, ocijenila je da ona treba zauzeti sve teritorija u Evropi na kojima je Osmanska Imperija imala uspostavljenu svoju vlast. Prva na redu bila je Bosna. Videći šta se sprema njihovoj domovini Bošnjaci, kako su tada sebe imenovali svi stanovnici zemlje Bosne, javili su to centralnim vlastima u Stambol. Iz Stambola je stigao odgovor da sultan i osmanska vojska ne mogu pomoći Bosni jer su zauzeti velikim ratom sa Moskovom, tj. Rusijom. Bošnjacima je iz Stambola dohabereno, tj. dojavljeno i to da se austrijskoj vojsci ne treba pružati otpor, neka oni zauzmu što god hoće jer će oni, kad prilike budu bolje, biti istjerani iz Bosne i sve zauzeto povratiti.
Začuđeni ovakvim odgovorom u Travniku, tadašnjoj bosanskoj prijestolnici, vezir Ali-paša Hećim-oglu (Hećimović) sazvao je divan, tj. savjet bošnjačkih prvaka. Okupili su se „svi ajani, uglednici Sarajeva, iskusni graničari, kadije, šejhovi, muftije i druge učene osobe“. Bošnjaci su odlučili da ne poslušaju ni sultana ni centralne vlasti iz Stambola. Širom Bosne poslat je poziv da se vojska diže i kupi, da se bajraci razvijaju a Travničko polje je proglašeno zbornim mjestom za svu bošnjačku vojsku. Ljetopisac Nikola Lašvaninin, savremenik svih ovih događanja, zabilježio je u svojem ljetopisu da je Ali-paša naredio da svako „ima ustati na oružje“ uključujući čak imame i kadije, jednom rječju „tko god može sablju pasati“. Ako bi neko izostao, „imao se objesit pred kućnim vratima.“
Da bi lakše zauzela Bosnu Austrija je odlučila da prvo prekine njenu vezu sa Carigradom. U tom cilju austrijska vojska je 23. jula 1737. god. stigla do Niša, kao velike i važne osmanske utrvde. Austrijanci su od ranije imali, u tajnosti sklopljeni, sporazum sa srpskim patrijarhom Arsenijem IV Šakabentom i brđanskim i albanskim glavarima da oni napadnu osmanske posade. Posle zauzimanja niške tvrđave, odakle se turska posada bez borbe povukla, srpski pobunjenički i hajdučki odredi zaposjeli su Novi Pazar 28. jula jer je su i Novo Pazarsku tvrđavu bil napuštili turski posadnici. Time je bila prekinuta veza Bosne sa drugim dijelovima Osmanske Imperije.
Prije upada u Bosnu austrijski car Karlo VI izdao je proglas, napisan latinicom i ćerilicom, u 400 primjeraka a na lošem „slavjanskom“ jeziku. U proglasu je stajao poziv svom hrišćanskom stanovništvu Bosne da se pridruži austrijskim četama a što se Bošnjaka, „Turaka“ kako je u proglasu stajalo, tiče jamči im se da ukoliko se dobrovoljno predaju mogu otići kud god žele a oni koji bi radi imetka svojega željeli ostati moraju se pokrstiti jer im pod njegovom vlašću „zakon vire svoje mesta imati nemože“
